Iako je Antropocen sada široko prepoznat, kada je Crutzen prvi put govorio, to je bio još uvijek novi prijedlog.
Na međunarodnom programu Geosfera-Biosfera u Meksiku, u veljači 2000. godine, Paul Crutzen stao je pred publiku. Kada je govorio, ljudi su ga vrlo pozorno slušali. Tada je bio jedan od najcitiranijih znanstvenika na svijetu, dobitnik Nobelove nagrade koji se bavio problemima ogromnih razmjera, poput problema s ozonskom rupom i efektima nuklearne zime.
Nije ni čudo da je riječ koju je on izgovorio postala široko prihvaćena: to je bilo Antropocen, predložena nova geološka epoha koja predstavlja Zemlju transformiranu učincima industrijalizirane ljudske aktivnosti.
Idea potpuno nove i ljudski stvorene geološke epohe predstavlja ozbiljan scenarij kao kontekst za trenutni UN-ov klimatski summit, COP28. Utjecaj odluka donesenih na ovim i drugim sličnim konferencijama osjećat će se ne samo izvan naših vlastitih života i života naše djece, već možda i izvan života ljudskog društva kakvo ga poznajemo.
Budućnost je stigla
Iako je Antropocen sada široko prepoznat, kada je Crutzen prvi put govorio, to je bio još uvijek novi prijedlog. Kako bi podržao svoje novo “dijete”, Crutzen je naveo mnoge planetarne simptome: ogromno krčenje šuma, izgradnja brana na velikim rijekama diljem svijeta, prekomjerno ribarenje, preopterećenje dušičnim ciklusom planeta zbog upotrebe gnojiva, brz porast stakleničkih plinova.
Što se tiče same klimatske promjene, pa, zvona za uzbunu su zvonila, naravno. Prosječne globalne površinske temperature porasle su za otprilike pola stupnja od sredine 20. stoljeća. Ali, bile su još uvijek unutar normale za interglacijalnu fazu ledenih doba. Među mnogim izazovima, klima se činila kao nešto za budućnost.
Nekoliko više od dva desetljeća kasnije, budućnost je stigla. Do 2022. godine, globalna temperatura porasla je još pola stupnja, a proteklih devet godina bile su najtoplije od kada postoje zapisi. A 2023. godine vidjeli smo ne samo obaranje, već i razbijanje klimatskih rekorda. Do rujna već je bilo 38 dana kada su globalne prosječne temperature premašile predindustrijske za 1,5°C, sigurnog ograničenja zagrijavanja postavljenog Pariskim sporazumom UN-a o klimatskim promjenama (UNFCCC). Ranije su ta odstupanja bila rijetkost, i prije 2000. godine ovaj je prekretnički trenutak bio nezabilježen, prenosi Science Alert.
S ovim skokom u temperaturama došle su ekstremne toplinske valove, požari i poplave koji su se dodatno pogoršali drugim lokalnim ljudskim aktivnostima. Klima se premjestila na središnje mjesto na Zemlji u Antropocensko doba.
Opasna razina
Odakle ovo naglo povećanje temperatura? Djelomično je to posljedica neumoljivog porasta stakleničkih plinova, jer fosilna goriva i dalje dominiraju ljudskom potrošnjom energije. Kad je Crutzen govorio u Meksiku, razine atmosferskog ugljičnog dioksida bile su otprilike 370 dijelova po milijunu (ppm), već povećane s preindustrijskih 280 ppm. Sada su oko 420 ppm i rastu za otprilike 2 ppm godišnje.
Djelomično, zagrijavanje proizlazi iz čišćeg zraka u posljednjih nekoliko godina, kako na kopnu tako i na moru, zahvaljujući novim propisima o ukidanju starih elektrana i prljavih goriva bogatih sumporom. Kako se industrijska magla razvedrava, više sunčeve energije prolazi kroz atmosferu do zemlje, i puna snaga globalnog zagrijavanja dolazi do izražaja.
Djelomično, zrcala koja odbijaju toplinu našeg planeta se smanjuju, kako se morski led topi, prvo u Arktiku, a u posljednje dvije godine i naglo oko Antarktike. Čini se da i povratne informacije klime dolaze do izražaja. Novi, oštar porast atmosferskog metana, plina s puno snažnijim učinkom staklenika od ugljičnog dioksida, od 2006. godine čini se da potječe od povećanja truljenja vegetacije u tropskim močvarnim područjima u svijetu koji se zagrijava. Ovaj najnoviji korak u zagrijavanju već je doveo Zemlju na razine klime koje nisu doživjele već 120.000 godina, na razine posljednje međulednjačke faze, malo toplije od trenutne. U cijevi je još više zagrijavanja tijekom idućih stoljeća, dok različite povratne informacije ne stupe na snagu.
Što nam slijedi?
Nedavno istraživanje o učincima ovog zagrijavanja na ledenjak Antarktika sugerira da bi “donositelji odluka trebali biti spremni na porast razine mora od nekoliko metara tijekom idućih stoljeća” dok puls topline prolazi kroz oceane kako bi podrivao velike polarne ledene ploče.
To ostaje istina čak i u najoptimističnijem scenariju u kojem se emisije ugljičnog dioksida brzo smanjuju. No, emisije i dalje strmoglavo rastu, produbljujući utjecaj klimatskih promjena. Kako bismo vidjeli kako bi se to moglo odigrati na geološkoj vremenskoj skali, moramo pogledati kroz prizmu Antropocena. Nježno uravnoteženi planetarni mehanizam redovitih, tisućljetnih varijacija u zemljinoj rotaciji i orbiti tijesno je kontrolirao uzorke toplih i hladnih razdoblja milijunima godina.
Sada, iznenada, ovaj kontrolni mehanizam je poništen s trilijun tona ugljičnog dioksida ubačenih u atmosferu u nešto više od stoljeća.
Puno je toga na kocki
Modeliranje učinaka ovog impulsa kroz Zemljin sustav pokazuje da je ovaj novi, iznenada poremećeni, klimatski uzorak ovdje barem 50.000 godina i vjerojatno mnogo duže. To je veliki dio načina na koji se naš planet promijenio temeljito i neopozivo, postavši usporediv s nekim od velikih događaja klimatskih promjena u dubokoj povijesti Zemlje.
Dakle, hoće li ovaj određeni COP sastanak, s jakim predstavljanjem interesa fosilnih goriva, napraviti razliku? Ključna stvar je da dostizanje i stabiliziranje emisija ugljika na “neto nulu” predstavlja samo ključni prvi korak.
Da bismo povratili vrstu klime optimalne za čovječanstvo, i da bi život u cjelini cvjetao, potrebne su negativne emisije, kako bi se ugljik iz atmosfere i oceanskog sustava uzeli i vratili pod zemlju. Za buduće generacije, puno je toga na kocki.